.

Posljednih dana cesto je posmatram. Skoro sve vrijeme. Posmatram kako se smije, kako me gleda, posmatra. Kako se trudi da me oraspolozi, kako se trudi da sakrije sve ono sto je boli i tisti. Ali, kad sam ja u pitanju, to bas nije moguce. Poznajem je. Znam joj ssvaku grimasu, svaki pokret lica, svaku boru. Svaki lazni osmijeh, svaku bol. Ne mogu da podnesem ovu nemoc. Nikako ! U svakom trenutku proklinjem sama sebe. Svoje godine, svoju bezkorisnost. Svoju nemogucnost da joj promjenim zivot. Da joj pruzim sve ono sto ona zasluzuje. Da joj podarim NAJBOLJE ! I ludim. Doslovno. Oprosti mi ! Molim te. Tjesim sama sebe da cu jednog dana uspjeti. Da cu joj pruziti bolje sutra. Da ce se jedno jutro probuditi sa osmijehom na usnama. Ali, ISKRENIM osmijehom ! Nikada me nista nije boljelo kao ovo sada. Kao ove lazne emocije koje pokusava da mi pruzi. Samo da bi me usrecila. Hvala ti, zeno. Hvala za sve. Samo molim te, budi dovoljno jaka i strpljiva. Cekaj me. Cekaj da se osposobim da ti pruzim sve sto nemas. A nemas nista. A zasluzujes sve. Oprosti mojim manama, mojim rijecima i slabostima. Koliko god da tebe zaboli, mene zaboli duplo vise. Znam da nisam cvjecka, ali volim te kao nikoga na ovom bagavom svijetu. I hvala ti sto me volis. Samo me zagrli i ne daj mi da odem. Nikada. Sta god ucinila, samo nemoj da me napustis. Ne bih to podnijela. Vjeruj mi, NE BIH !

Komentariši