Flowers

29.09.2016.

zivotinje

Mislim da sam nenormalna.
Ludjakinja svog kalibra, katastrofalna.

U mnogo cemu, doduse, ali posebo kada se radi o zivotinjama.
Ako cemo posebnije, o psima.
Donekle i mackama.

Ljudi moji, ja vama objasniti ne mogu koliko ta stvorenja meni znace.
Sjecam se, od malih nogu, da sam toliko voljela i pazila lokalne psice, mace i sve sto moze doci u dodir s covjekom.
I bube zaboga, bube zbog kojih danas vristim, prije sam pazila.
Ne daj Boze da killnem pauka, da zgazim kakvu baju, da ubijem prdibabu i slicno.

Doduse, to mi uvijek izmami osmijeh na lice, nase djecije skupljanje prdibaba po livadi. Ahahahaha, u flasu lagano i prdite. XD Cuj prdibabe. Ali hej, mladost- ludost, bukvalno.

Kako je lijepo bilo biti maleni, nebitni, covjeculjak u ovom fucking svijetu.
Vrh vrhova.

Da se vratim na temu.
Ljudi moji, postoji li iko da ima nekontrolisanu, emotivnu povezanost sa psima?
Imam psa u kuci i doslovno od kada smo je doveli u porodicu, ja sve druge pse gledam totalno drugim ocima.

Preosjetljiva sam kada se radi o njima.
Ja volim njih, oni mene.
Poznati sam magnet za sve lokalne lutalice, trosim pare na njihove konzerve, sjedim sama i mazim copor lutalica, pricam s njima, smijem se s njima.

Treba mi neko da me shvati.
Je li moguce da samo ja vidim onaj sjaj u njihovim okicama?
Je li moguce da samo ja smatram kako traze ljubav i paznju?

Samo ja?

Hoce da su voljeni, kao i svi mi.
Hoce paznju kao i svi mi.
Hoce dom, porodicu, kao i svi mi.
Brane se od neprijatelja, kao i svi mi.

Necu ulaziti u napade pasa na djecu i slicno, preosjetljva tema, haos tenzije i nema joj kraja.
Ne opravdavam, ne podrzavam. Uzas.

Ali vjerujem i uvijek cu vjerovati da je tu ljudski faktor presudan.
Neko je nekada nekome nesto nazao ucinio i neko drugi je najebao.

Moje misljenje.
Pogresno, moze biti, ali moje je.

Mislim tako, jer ih volim, jer me vole. Nije me niti jedan napao za mojih dvadeset i kusur godina zato sto ih ne gledam kao nesto bezvrijedno, jadno, pogano, sugavo, ruzno, zarazno i slicno.

Gledam ih kao stvorenja, kao sto smo svi mi.
Stvorenja koja su tu da zive.
Kao i svi miiiiiii!

Ljubav koju ja vidim u njima, zelju za njeznoscu, zahvalnost kad ih nahranis i milion nekih drugih sitnica, rijetko ko vidi.
I zao mi je zbog toga.

Bas mi je zao.

Razumijem strah, fakat razumijem, ali mrznju necu NIKADA.
Odbijam da prihvatim da jedan normalan, racionalan covjek moze da mrzi nesto.
Da naudi necemu iz mrznje i da siri mrznju.
Fuj, fuj, fuj.

Dno dna.

Najvise zalim ljude koji nisu osjetili ljubav ljubimca.
Bilo kojeg.
Sebicne, koristoljubive macke, blesavih, dosadnih psica, kornjaca, hrcaka, bilo cega.
Bilo koje zivotinje koja te voli, eto onako.
Jer je hranis, jer joj tepas, jer spava s tobom, jer je volis, jer pricas s njom, jer je izvodis u setnje, jer se igras s njom.
Ta ljubav je neprocijenjiva.

Nema svoje cijene.
I ja sam je upoznala i pronasla.
U vise navrata, hvala Bogu.
I uzivam u njoj, kao u malo cemu.

U svakom momentu provedenom sa nekom psom i nekom mackom.
Oni, ljudi moji, nemaju nikoga.
Samo nas rijetke, koji ih dozivljavamo na nacin da su i oni Bozija stvorenja.
Dati na ovaj svijet, kao i svi mi- ponavljam, da zive.

Pokusajte, probajte.
To je zaista prijatelj kojeg gubis samo onda kada umre.
Samo tada nisu tu za vas.
Docekuju vas sretni, ispracaju vas tuzni.
Poprave vam dan cim se pojavite na vratima.
Onaj repic, onaj cvilez, one okice, usi povijene, ma heeeeeej.
Vrijedi.

Itekako vrijedi.
Obaveza jeste, ali je ono sto dobijete daleko bolje.











Credits:~honeeybee
Cookies:75226